Napuštanje Gandhija: Ideja istine, njena stvarnost, bila je najveća žrtva našeg vremena

• Kategorija: Kolumne

Mala je šansa da ćemo Gandhija tražiti u sebi. To bi, doista, bilo veće čudo od čuda Mohandasa Karamchanda Gandhija.

Mahatma Gandhi. (Ekspresna arhivska fotografija)

Jesmo li zaboravili Gandhija? Ove godine, kada slavimo 150. godišnjicu njegova rođenja, odgovor mora biti odlučno Ne! Niz članaka o njemu, debate, rasprave, predavanja, knjige koje se o njemu i dalje objavljuju — sve to čini jasnim. Čak i inače, Gandhi je uvijek bio među nama. Živimo u doba dokumentacije i sva školska djeca znaju za njegovu borbu za slobodu Indije, njegova dva oružja Ahimsa i Satyagraha. Osim toga, postoje milijuni slika i slika. Gandhi se umjetniku uvijek lako davao; nekoliko redaka može pružiti prekrasnu minimalističku sliku, često pojačanu skladnom, duševnom vaishnava Jana To koja svira u pozadini.

Nažalost, s vremenom i ova slika postaje klišej, a priče stvrdnjavaju u legende, postaju banalne i umorne. Ako želimo doći do pravog muškarca, trebamo se riješiti sve te nerede i otići do njegove priče kako ju je ispričao: Priča o mojim eksperimentima s istinom.

To je dramatična priča, čak i njegovim jednostavnim, nepreuveličanim riječima. Od sramežljivog mladića iz Kathiawada do toga da postane odvjetnik u Londonu, od odlaska u Afriku kako bi zaradio prijeko potreban novac za obitelj i postao, preko noći, još jedan čovjek koji je spojio cijelu zajednicu, od čovjeka koji je došao u Indiju ugledajući se na divove kao što su Bal Gangadhar Tilak, Gopal Krishna Gokhale i, tijekom posjeta Biharu, zbog uvredljivog siromašnog farmera, otkrivajući oružje građanske neposlušnosti kojim se bori protiv Britanaca i probudi cijelu zemlju - to je vožnja roller coasterom kao nitko drugi. Kao da to nije bilo dovoljno, prešao je na pitanja poput vegetarijanske prehrane, sanitarnih uvjeta (on i njegov tim su uvijek bili tu da čiste zahode), brahmacharya, swadeshi i khadi pokret.

Što misliti o čovjeku koji se petljao u tako različite stvari? Za njega to nije toliko različito, jer su za njega svi ti elementi bili povezani s njegovom opsjednutošću Istinom. Njegovo duboko zanimanje za njih bilo je dio njegove potrage za istinom.

Opisati istinu onakvom kakva se pojavila i na točan način na koji sam do nje došao bila je neprestana aktivnost.

Doista, to je bila neprestana aktivnost. Riječ Istina odjekuje cijelom knjigom. Iznova i iznova ispituje se, pita je li se udaljio od Istine. Čitati o incidentu kada je napustio umirućeg oca da bi otišao svojoj ženi zbog onoga što on otvoreno naziva svojom požudom znači zapitati se otkud mu hrabrosti da bude tako iskren. Jer to je bilo početkom 20. stoljeća, kada je Indija još bila uhvaćena u zahvatu viktorijanskog morala i razboritosti. Jednako je fascinantna priča o njegovom prepuštanju liječniku i pristanku na kozje mlijeko. Zašto sam pristao, pita se. Nije li moj zavjet uključivao svo mlijeko? Koji me sofizam natjerao da odvojim kozje mlijeko od ostalih vrsta mlijeka? Bio je skrupulozniji u držanju zavjeta koje je dao svojoj majci (bez mesa, bez vina, bez žena), pridržavao ih se duhom, a ne slovom. Kada je shvatio da je prešutio činjenicu da je oženjen Engleskinjom koja se sprijateljila s njim, napisao joj je, priznao istinu i ispričao se. Beskrajno samopreispitivanje, beskrajno vaganje na nekim nevidljivim moralnim vagama i konačno priznavanje da je pogriješio ako je mislio da je u krivu.

Poklonik istine uvijek se mora držati otvorenim za ispravljanje i kad god otkrije da je pogriješio, mora to priznati i iskupiti.

Ako je ovo pravi Gandhi, čovjek koji je vjerovao u priznavanje vlastite krivnje, a zatim i iskupljenje za nju, mi smo Gandhija odavno izgubili. Sumnjam da li je čak i tada, na vrhuncu gandizma, bilo mnogo onih koji su implicitno slijedili sva Gandhijeva učenja. Često je bilo nestrpljenja čak i među njegovim suradnicima zbog Gandhijevog miješanja velikih problema s malima. Ali Gandhiju ništa nije bilo malo ako se radilo o istini. Prema Gandhiju, Istina, Ahimsa i Bog su isto.

Ova ideja Istine, njena stvarnost, bila je najveća žrtva našeg vremena. Ne samo da nam više nije stalo do Istine, nećemo je moći prepoznati ni kad se pojavi pred nama. Laži su postale uobičajena valuta javnog života, postoji masovna kultura poricanja i odbijanja preuzimanja odgovornosti za svoje riječi. Samo po ovom standardu, mi smo podbacili, napustili smo Gandhija. Možda je od Gandhija potrebna hrabrost apsolutnog poštenja. Zapravo, ovo je vrijeme lažova, laži koje potiču osobu da kaže, ja to nikad nisam rekao, ili, nikad to nisam učinio, ili, krivo sam citiran, krivo predstavljen, citiran izvan konteksta.

Ovo je vrijeme kada silovatelji hodaju s ponosnim razmetanjem, muškarci i žene koji varaju i pljačkaju državu drsko se izjašnjavaju, osoba na vlasti je personificirana arogancija, a licemjerje hara. Kako se onda usuđujemo reći da Gandhi živi među nama? Imali smo svoju priliku. Možda postoji mala šansa da ćemo Gandhija potražiti u sebi. To bi, doista, bilo veće čudo od čuda Mohandasa Karamchanda Gandhija.

Ovaj se članak prvi put pojavio u tiskanom izdanju 29. listopada 2019. pod naslovom ‘Napuštanje Gandhija’. Pisac je romanopisac, čija je najnovija knjiga Shadow Play