Anirban Bhattacharya, moj doktorand

Entuzijazam Anirbana Bhattacharye za povijesne dokumente je zarazan.

BhattacharyaStudent JNU Umar Khalid koji je uhićen pod optužbom za pobunu

Studenti JNU nepokolebljivo su izrazili svoju solidarnost s Kanhaiyom Kumarom, Umarom Khalidom, Anirbanom Bhattacharyom i drugima koji su sada u pritvoru, kako bi obranili nesputanu slobodu formiranja mišljenja i neustrašivog iznošenja mišljenja u kampusu. To je oduvijek bilo njihovo rođenje kao studenti ovog sveučilišta. Oni pritom brane temeljne demokratske vrijednosti slobode mišljenja i izražavanja, koje jamči naš Ustav. Ali iza njihove predanosti tim idealima stoji i ljubav prema ovim studentima i za to postoje dobri razlozi.

O svojim studentima istraživanja već su pisali supervizori Kanhaiya Kumara i Umara Khalida. Anirban Bhattacharya je napisao svoju magistarsku tezu, a zatim započeo svoju doktorsku disertaciju pod mojim nadzorom. Otkako sam otišao u mirovinu, zajedno sa mnom o svom poslu brine i sunadzornik. Dopustite mi da napišem nekoliko riječi o tome kako mislim o njemu nakon svih ovih godina.

Sin profesora na sveučilištu u Zapadnom Bengalu i majke koja je domaćica, Anirban je oduvijek bio ozbiljan i tih student, nesklon pokazivati ​​svoje akademske sposobnosti ili sposobnosti ili privući pozornost kako bi impresionirao svoje učitelje. Njegova su pitanja na nastavi i na seminarima ipak bila precizna i pronicljiva, proizašla iz istinskog bavljenja intelektualnim pitanjima. Njegov akademski dosije je vrlo dobar i nedavno je bio prvi na ispitima za mlađe znanstvenice koje je provelo Indijsko vijeće za povijesna istraživanja.

Uvijek sam ga smatrao iznimno bistrim i promišljenim mladim istraživačem. Otvoren je za kritiku, koliko god bila gruba, i pozorno je slušao moje sumnje i prigovore kada je iznosio nacrte svojih poglavlja. Ali tada bi se sam odlučio i uvjerljivo argumentirao svoj slučaj, napuštajući neke od mojih prijedloga i uključivao neke druge. Ta vrsta intelektualne neovisnosti je upravo ono što većina nastavnika JNU očekuje od svojih učenika. U kolonijalno doba radi na čajnim vrtovima sjevernog Bengala i duboko je predan svom istraživanju.

Anirban voli prašnjave arhive. Često sam ga sretao u West Bengal IB arhivu gdje bi stigao daleko ranije od svih ostalih i ostao dulje. Kad bi pronašao nešto zanimljivo u svojim dosjeima, žurio bi do mog stola u velikom uzbuđenju da podijeli materijal i da mi kaže zašto ga smatra značajnim. Njegov entuzijazam za povijesne dokumente je golem i zarazan i ponekad je prikupio više materijala nego što bi mogao obraditi unutar jednog poglavlja. Njegov bijes protiv eksploatacije plantažera i dosluha kolonijalnog režima s njim, njegova sućut i briga za bijedni dio kulija, živopisni su i strastveni, kao da se sve to događa u neposrednoj sadašnjosti.

Kad sam ga zamolio da se prijavi za izvrstan program iz povijesti rada na njemačkom sveučilištu, odbio je. Rekao je da su svi njegovi arhivski izvori u Delhiju, Kolkati i sjevernom Bengalu, pa zašto bi onda išao u inozemstvo.

Na JNU, supervizori se susreću sa svojim studentima istraživačima kolektivno i pojedinačno, a u ovim dugim, slobodnim raspravama studenti pomažu jedni drugima komentarima i prijedlozima gotovo jednako kao i supervizori. Anirban je bio posebno dobar u tome. Svojim brzim razumijevanjem i velikim zanimanjem, čak i za teme koje su bile udaljene od njegovih, uvijek je dolazio do najkorisnijih prijedloga. Posebno sam uživao u njegovom smislu za humor i tihoj zabavi koja je oživljavala ove seanse. Sjećam se kako je bio nepogrešivo nježan i pristojan u svojim interakcijama i razmjenama, čak i kada su naša intelektualna nesuglasica ponekad bila oštra.

Posljednje poglavlje o kojem sam naširoko s njim razgovarao bilo je jedno o kaznama koje su izricane radnicima koji su protestirali protiv nepravde i izrabljivanja. Sadržavao je detaljan i strastven opis ćelije prekrivene limenim krovom u kojoj su takvi radnici bili zatvoreni na ogromnoj vrućini.

Anirban je sada na posljednjoj godini doktorskog studija — hoće li mu biti dopušteno da završi posao koji voli, u koji je toliko uložio, unatoč svom slabom i osjetljivom zdravlju i napadima bolesti? I hoće li JNU smjeti sačuvati svoju tradiciju intelektualne slobode?