Himne i ironije

Oni su ekspanzionistički i tašti - i ranjivi na političku satiru.

državne himne, indijske nacionalne himne, indijske pakistanske himne, pakistanske himne, stupac Khaled Ahmed, stupac državnih himni Khaleda Ahmeda, stupac Harish Trivedi, tj. stupac, indijski ekspresni stupacZapravo, istinski sanskritička himna Indije nije Jana Gana Mana već Vande Mataram, što su pjevali brojni borci za slobodu dok su odlazili u zatvor.

Nacionalne himne čine podžanr poezije koji zaslužuje da se čita i tumači prema vlastitom osebujnom skupu estetskih i povijesno-političkih kriterija, na isti način kao i hiperbolične perzijske/urduske qaseede. Khaled Ahmed ('Nacionalizam nad stihom', IE, 12. lipnja) tretira neke naše nacionalne himne svojom uobičajenom duhovitošću, ali tema načičkava daljnjim odjekom i ironijom.

Urdu je prihvaćen kao nacionalni jezik Pakistana jer se smatralo da je u suštini muslimanski, iako ga je znalo samo 7 posto stanovništva - a to ne uključuje M.A. Jinnah. No pakistanska himna je na perzijskom jer je to bio jezik na kojem su muslimani vladali Indijom. Jezik himne bio je, da tako kažemo, urdu uzdignut na moć perzijskog.

[povezan-post]

Možda zato što je pakistanska himna na perzijskom, Khaled Ahmed i drugi smatraju da je pravedno tvrditi da je indijska himna na izrazito sanskritiziranom bengalskom. Ali bengalski je ionako izrazito sanskritiziran jezik, daleko više od hindskog. U svakom slučaju, prva strofa te dugačke pjesme vrlo je pristupačna jer je u velikoj mjeri toponomastična i jezično neutralna. Linije kao što su Panjab, Sindhu, Gujarat, Maratha, Dravid, Utkal, Banga… predstavljaju više osnovnu lekciju geografije nego ideološko sanskritičko/hinduističko preopterećenje.

Zapravo, istinski sanskritička himna Indije nije Jana Gana Mana već Vande Mataram, što su pjevali brojni borci za slobodu dok su odlazili u zatvor.

Odbačena je nakon neovisnosti, jer su se muslimani protivili antropomorfnom pobožanstvu Indije kao Majke. Ali u Šri Lanki, gdje muslimani čine oko 10 posto, što je nedaleko od indijanskog udjela od oko 13, himna počinje pozdravljanjem zemlje kao Majke: Šri Lanka matha.

U ranijoj verziji to je bio Namo namo matha.

Poriv za personificiranjem svoje zemlje kao roditelj je možda univerzalan. Belgijska himna ovdje zauzima tortu, tako što se zemlja zove majka u prvom redu, a zatim i otac (kao u patrie, ili domovina) u trećem. Čak i u Saare Jahan Se Achha Mohammada Iqbala postoji više od nagovještaja slične personifikacije. Himalaja je u ljudskim terminima opisana kao naš santri i paasbaan, čuvar i čuvar, a u sljedećem retku se vidi kao otac, ako ne i majka, u čijem krilu igra tisuću rijeka kao i njena mala zafrkavana djeca: Godi mein khelti hain jiski hazaron nadiyan.

Iqbal je napisao tu džingističku himnu 1904., ali je do 1910. već promijenio svoj svjetonazor. U bitno revidiranoj verziji te pjesme, koja nije upola toliko poznata, drugi red nije hindski hain ham watan hai hindostan hamara, već znatno drugačiji muslimanski hain ham watan hai sara jahan hamara (Mi smo muslimani i cijeli svijet je naš dom), sa željom se prisjeća kada su muslimani vladali polovicom Španjolske. To je bio takav panislamski san da ga je nekoliko drugih urdu pjesnika propisno ismijavalo. Akbar Allahabadi je rekao da nas je samo vaham-o guman hamara (naše pogrešno shvaćanje i iluzija) natjeralo da to pomislimo, a Kaifi Azmi je bio još oštriji: Rahne ko ghar nahin hai, sara jahan hamara! (Nemamo kuću u kojoj bismo živjeli, a ipak tvrdimo da je cijeli svijet naš!)

Indijska nacionalna himna je manje ekspanzionistička i taština, ali je podvrgnuta jednako oštroj političkoj satiri. Raghuvir Sahay ima pjesmu koja počinje (u engleskom prijevodu): Tko je onda ovo u našoj himni, ovaj Bharat-bhagya-vidhata/ Da svaki jež odjeveni u krpe pjeva tako bezbrižno svoju guna-gathu?

No, čini se da smo sada krenuli dalje od onih retorički nabijenih i veličanstveno zvučnih vremena kada su se himne mogle pjevati punim grlom. Mnogi od nas ne mogu se sjetiti niti svih riječi naše državne himne, a da nam pomogne, A.R. Rahman nam je ljubazno dostavio sažetke: Maa Tujhe Salaam za Vande Mataram, i jednostavno Jai Ho! za opipljivo rastrošnog Jaye hej, jaya hey, jaya hey/ Jaya, jaya, jaya, jaya hey. Kako kratko, slatko i zgodno za ovu SMS/ Twitter generaciju.

Pisac je bivši profesor engleskog jezika na Sveučilištu Delhi