Zavadi pa vladaj je pobjednička ideologija ovih izbora, samo što mi to zovemo polarizacija

Zavadi pa vladaj mogla je služiti kao strategija tijekom određenih faza kolonijalne vladavine, ali nije uspjela u svakom slučaju. Njegova suvremena upotreba pokazuje postojanost iskušenja koje su indijski kolonijalni vladari osjećali tijekom svog boravka.

Politika identiteta dio je mnogo šireg društvenog fenomena. Ilustracija: CR Sasi Kumar

Beg to differ bila je jedna od mnogih fraza koje nisu imale smisla, ali ste se na njih morali naviknuti da biste naučili engleski. Nikada mi nije palo na pamet da će ova fraza jednog dana postati bitna. Sada ima. Ovih dana osjećam da ga koristim cijelo vrijeme. Razlikovati se od druge osobe u javnosti puno je rizika, pa ako vam prosjačenje unaprijed osigura malo ljubaznosti, u prosjačenju nema štete. To, naravno, nije razlog zašto je jedan engleski gospodin rekao: 'Molim da se ne slažem'.

Mnogi stari izrazi koji su izašli iz upotrebe u domovini Engleza i dalje se koriste u Indiji. Naš sustav obrazovanja ih održava na životu. Redovito se koriste u upravi, policijskim postupcima i u pravosuđu. Kao nacija koja koristi engleski jezik, naš se status poboljšao i mnogi naši engleski pisci se tretiraju kao govornici maternjeg jezika.

Razmislite o glavnom elementu kolonijalne povijesti. Englezi su prakticirali politiku zavadi pa vladaj, prema nekoliko udžbenika povijesti za 8. razred. Po njima je podjela bila posljedica te politike. Ako je tako, zašto sada radimo istu stvar? Čini se da je zavadi pa vladaj postala pobjednička ideologija aktualnih izbora. Sada to zovemo drugačije. Izraz koji preferiraju televizijski voditelji i tisak je polarizacija. Kažu da će ishod ovih izbora ovisiti o tome u kojoj mjeri polarizirajuća retorika vladajuće stranke uspije. Ostale stranke također slijede ovaj pristup osim što se polariziraju po regionalnoj ili kastinskoj liniji.

Ako je ovo doista nastavak kolonijalnih strategija, trebali bismo se vratiti autorima poput Paula Scotta i Alberta Memmija. Potonje sam pročitao na tečaju o razvoju Trećeg svijeta. Zajedno s Franzom Fanonom, Memmi je imao ogroman smisao iako su se oba ova autora bavila Afrikom. Priča o Indiji bila je drugačija od one Afrike i Latinske Amerike, ali je bilo i kontinuiteta. One u ekonomskim odnosima između kolonizatora i koloniziranih bilo je lako uočiti i shvatiti. Psihološke paralele nisu bile toliko vidljive, pogotovo zato što su figure poput Gandhija učinile da Indija izgleda i osjeća se drugačije od bilo gdje drugdje. Činilo se da je Indiji dao novi identitet, umanjujući strah od imperijalne moći. Memmijeva teza bila je da gubitak identiteta i strah guraju kolonizirane prema religiji. Ako je Gandhi izbjegao tu sudbinu Indije, njegov uspjeh nije bio ni potpun ni trajan. Da je tako, kolonijalna formula zavadi pa vladaj na vjerskim linijama ne bi se vratila na ove izbore.

Budući da sam podučavao kolonijalizam više od dva desetljeća, navikao sam se suočiti s kritikama da je to nebitna tema. Činjenica da obrazovni sustav i dalje nosi brojne oznake svog kolonijalnog naslijeđa ne čini kolonijalizam vrijednom temom proučavanja. Osim ako to ne predstavite kao povijest, ne možete stići daleko sa studentima koji vjeruju da je kolonijalizam završio kada je Indija stekla slobodu. Njegovo živo nasljeđe pripisuju neučinkovitim administratorima i političarima. Ne pomaže puno ni ako pokušavate razlikovati kolonijalnu vlast od kolonijalnih odnosa i ideologije koju oni označavaju. Gandhijeva kritika kolonijalnog svjetonazora pobuđuje zanimanje kod rijetkih koji se slažu zapitati se zašto obrazovanje ne jača ljude protiv propagande koja izaziva podjele. Doista, gledište da su obični ljudi emocionalni i da su njihova srca važnija za glasove od njihovih umova također je kolonijalno nasljeđe. Mnogi visoki britanski administratori bili su vođeni stereotipom o Indijancima kao emocionalno vođenim ljudima, bez racionalnosti. Taj je stereotip stekao popularnost među Indijancima koji su se počeli identificirati s kolonijalnim gospodarima, ne samo u načinu života nego i u idejama i percepcijama.

Treba napraviti važnu razliku u vezi s izbornom propagandom. Politika identiteta dio je mnogo šireg društvenog fenomena. Posljednjih desetljeća narastao je kao odgovor na rast kolektivne samosvijesti i komunikacije među raspršenim članovima zajednica. Stvaranje banaka glasova po kastinskoj liniji je jedna stvar; aktivno promicanje vjerske drugosti sasvim je drugačije. Razlikuje se i emocionalni potencijal ta dva procesa. U prvom se slučaju okupljaju ljudi koji svoj kastinski identitet vide kao sredstvo za konsolidaciju svojih materijalnih interesa, a da pritom nužno ne mrze druge koji se identificiraju s drugim glasačkim kolektivom. U slučaju podjele različitosti po vjerskoj liniji, neprijateljski osjećaji se miješaju s ljutnjom i agresijom.

Prednost koju su kolonijalni vladari izvukli korištenjem politike zavadi pa vladaj bila je u tome što su oslabili otpor. Kakvu prednost danas može ponuditi strategija zavadi pa vladaj? To će Indiju učiniti manje podložnom vladavinom čak i ako osvojite još jednu priliku da njome upravljate tako što ćete novu strategiju kolonizatora iskoristiti. Oslabit će i državni aparat. Institucije zadužene za održavanje reda i zakona nisu prerasle naslijeđe i sjenu kolonijalne povijesti. Kao što pokazuju nedavni događaji, čak i institucije koje izravno upravljaju izbornim procesom sada radije zanemaruju nego interveniraju.

Sama naša različitost će nas spasiti kada se vrati pa vladaj. Čini se da nijedna emocija ne traje dugo u raznolikom društvenom krajoliku. Niti emocionalno raspoloženje ne pokriva teritorijalno prostranstvo Indije. Čak i tijekom razdoblja rata, kao što su 1962., 1965. i 1971., svijest o problemima poput nestašice vode i hrane bila je prilično raširena. Regionalna pitanja i dalje su mogla oštro utjecati na politiku. Malo je vjerojatno da će se to promijeniti, a sadašnja faza posebno je sklona sili raznolikosti. Spor i poremećen izborni raspored također je pomogao da se emocije održe privremenim i da se zaglave u lokalnim tjeskobama. Nijedna emocija ne traje dugo, bez obzira na to koliko je marljivo pobuđena. Zavadi pa vladaj mogla je služiti kao strategija tijekom određenih faza kolonijalne vladavine, ali nije uspjela u svakom slučaju. Njegova suvremena upotreba samo pokazuje postojanost iskušenja koje su indijski kolonijalni vladari osjećali tijekom svog boravka.

Ovaj se članak prvi put pojavio u tiskanom izdanju 18. svibnja 2019. pod naslovom 'Dividing to rule'. Autor je bivši direktor NCERT-a i hindski pisac.