Kako je rođen Bangladeš

U 50 godina od svoje neovisnosti od Pakistana, Bangladeš je odmaknuo od religije i teorije dvije nacije.

Gen-pukovnik Jagjit Singh Aurora, Istočno zapovjedništvo GOC-a, razgovara s javanima i časnicima u Comilli u Bangladešu tijekom rata 8. prosinca 1971. (Izvor: PIB)

U travnju 1946. Maulana Abul Kalam Azad je u intervjuu novinaru Shorishu Kashmiriju rekao da mogu uočiti samo ozbiljne opasnosti u Jinnahovom zahtjevu za Pakistanom. Obratite pažnju i na nešto drugo. Bengal je dosad izmicao Jinnahinoj kontroli. I tek treba znati da Bengal jednostavno ne popušta izvanjskoj dominaciji i autoritetu. Bengalci će prosvjedovati - prije ili kasnije. Vjerujem da se istočni Pakistan nikada ne može pomiriti s nadmoći Zapadnog Pakistana - njih dvoje nikada ne mogu koegzistirati. Njihove vjere su različite; što je drugo vezati to dvoje? Jedina stvarnost biti muslimani teško može biti kohezivni faktor.

Zapadni Pakistan je uskratio i prisilio istočni Pakistan u više područja. Cijene jute i drugih usjeva koje se uzgajaju u istočnom Pakistanu bile su određene u zapadnom Pakistanu; samo polovica profita slijevala se natrag u istočni Pakistan. Jabuke, grožđe ili vunena odjeća proizvedena u zapadnom Pakistanu prodavana je po 10 puta većoj cijeni u istočnom Pakistanu. Diskriminacija je bila takva da je i najmanje neslaganje označilo nekoga kao neprijatelja Pakistana ili islama. Progoni, uhićenja, zatvaranja bili su red dana.

Pakistanska rezolucija donesena je u Lahoreu u ožujku 1940. Godine 1966. okupili su se pakistanski oporbeni čelnici, gdje je program od šest točaka predvodio šeik Mujibur Rahman. Imao je sjeme izgradnje snažnog Pakistana i, naravno, slobodnog Bangladeša. Pakistanski špijuni i vojni obavještajci nisu gubili vrijeme u procjeni poruke secesije i samoopredjeljenja u programu od šest točaka. Komunistički vođa Moni Singh rekao je nakon oslobođenja: Bangabandhu je imao plan oslobođenja u mislima upravo 1951. godine.

Awami liga i Bangabandhu pokrenuli su skupove diljem zemlje u korist programa od šest točaka iz ožujka 1966. Pokret se proširio. Mudžibur je zajedno s mnogima uhapšen. Zatvor ih, međutim, nije mogao dugo zadržati i morali su biti oslobođeni. Režim Ayub Khana optužio je prosvjednike za slučaj zavjere Agartala. Narod Istočnog Pakistana ustao je kao jedan i tražio oslobađanje Mujibura Rahmana. Nametnut je član 144. Parole su se vinule u zrak — Jai Bangla (Zdravo Bangla), Tomar Amaar Thikana, Padma, Meghna, Jamuna (Ovdje je naš dom, znaš li?/ Gdje teče Padma-Meghna-Jamuna); Dhaka Na Pindi, Dhaka, Dhaka (Daj nam Dhaku, ne Pindi/ Daj nam Dhaku svaki dan!). Niti jedan plakat ili slogan više nije spominjao Istočni Pakistan ili Istočni Bengal; cijelim putem je bio Bangladeš. I ovaj je autor napisao nekoliko takvih slogana.

Dana 7. ožujka, Bangabandhu se obratio naciji. Jasno je rekao: Ovaj put se borimo za našu slobodu.

U ponoć 25. ožujka Pakistan je pokrenuo genocid u Bangladešu. Izbjeglice su stizale u Indiju. Indija je stala uz Bangladeš u njegovoj borbi za slobodu i moramo pozdraviti doprinos Indire Gandhi – kao i indijske vojske – u osvajanju oslobođenja Bangladeša.

Kako je genocid počeo u noći s 25. na 26. ožujka obilježava se kao dan oslobođenja. Pakistanska prevlast trajala je dva i pol desetljeća - religija i teorija dvije nacije pali su na putu.

Samo osam mjeseci nakon postojanja Pakistana, Jinnah je stigla u Dhaku i obratila se na dva skupa. Urdu je proglasio državnim jezikom Zapadnog i Istočnog Pakistana. Zaboravio je da stanovnici istočnog Pakistana ne govore urdu – govorili su bangla. Sjeme pokreta za jezik Bangla - kao i Oslobodilačkog rata Bangladeša - može se pratiti do Jinnahovog proglasa.

U Londonu sam sreo pakistanskog romanopisca koji je u šali rekao da i Pakistan i Bangladeš svoja rođenja duguju Jinnahu. Zajednička vjera ne može ujediniti zemlje i nacije. Unatoč njegovoj mudrosti i oštroumnosti kao političara, bio je slijep za ovo pitanje.

Ustav Bangladeša imao je četiri glavna načela - demokraciju, socijalizam, sekularizam i bengalski nacionalizam. Međutim, sva četvorica su nestala nakon atentata na Bangabandhua. Demokracija ostaje, samo po imenu. Izbori se ipak održavaju.

Umjesto bengalskog nacionalizma, Ziaur Rahman, vojni časnik koji je postao predsjednik, stvorio je bangladeški nacionalizam, uključivši muslimanski nacionalizam u bangladeški, ukinuvši sve bengalsko. Rahman se udvarao zabranjenom Jamaat-e-Islamiju i ponudio državljanstvo Amiru Ghulamu Azamu iz Jamaat-e-Islamija, pod izgovorom da je i on podrijetlom iz Bangladeša i da je zatražio azil u Pakistanu tek nakon što se Istočni Pakistan odselio. Drugi diktator, Hussain Muhammad Ershad, dodao je Bismillah u već prerađeni Ustav. Islam je postao državna religija. Političke stranke nisu protestirale.

Ta tradicija se nastavlja. Sheikh Hasina, kći Bangabandhua Mujibura Rahmana, već je desetljeće premijer Bangladeša. Zadržala je bismillu i islam kao državnu religiju. Ona se obvezala, prije dolaska na dužnost, vratiti četiri glavna načela Ustava, ali se suzdržala od toga. Zapravo, ona se više naslanja na islam, islamske zemlje i islamske stranke.

Povijest oslobođenja Bangladeša je pola stoljeća različitih i kockastih aspekata. Svjedočio je ubojstvu Bangabandhua, vladavini dvaju vojnih diktatora, formiranju SAARC-a na inicijativu Ziaura Rahmana, vojnom udaru i ubojstvu Ziaura Rahmana, tri privremena režima, vladama na čelu s dvije žene premijerke, usponu gotovo stotinu političkih stranaka, uglavnom islamskih. Awami League i BNP i njihovi odgovarajući čelnici - Sheikh Hasina i Begum Zia - opterećeni su rastućim zahtjevima islamskih stranaka. Dok ove stranke napreduju, one progresivne se jedva čuju i vide.

Bangladeš više nije košara bez dna, kako je to opisao Henry Kissinger. Dohodak po glavi stanovnika u zemlji je 2064 dolara. Osnovno obrazovanje sada iznosi gotovo 98 posto. U 50 godina, Bangladeš je prešao religiju i teoriju o dvije nacije. Zemlja se slavi svojom slobodom, svojim mjestom među svjetskim narodima.

Jai Bangla! Jai Bangladeš!

Ovaj se članak prvi put pojavio u tiskanom izdanju 26. ožujka 2021. pod naslovom 'Oslobođenje Bangladeša'. Pisac je poznati pjesnik. S bengalskog preveo Swati Ghosh.