Indijanci su nekada bili ponosni na višejezičnost. Povratak instrumentalnog engleskog najavljuje novu fazu.

• Kategorija: Kolumne

Ponovno uspostavljanje takvog engleskog jezika označava povratak još mnogo toga što je britanska vladavina nastojala nametnuti u svom unapređenju kolonijalnih interesa i prakse u Indiji. Tko ili što je za to odgovoran?

Čini se da indijska vladajuća klasa vjeruje da svaka zemlja diljem svijeta mora postati još jedna Sjedinjene Američke Države. (Datoteka)

Na nedavnoj večeri u domu prijatelja u Južnom Delhiju, njegov sin tinejdžer mi je rekao: Zašto bih tečno govorio hindski? Ne želim učiti hindi. To je jezik njegova rodnog mjesta i njegovih roditelja: možda jedini jezik na kojem su njegovi baka i djed do danas ugodno. Kakvu razliku može napraviti par generacija.

Ne tako davno, obrazovani Indijci su pokazali znatan ponos na naslijeđe višejezičnosti u zemlji: kod djece koja su govorila hindski, marati, bengalski, tamilski, oriya, kao i engleski, i učenjaka koji su se usavršavali na perzijskom i urdu, sanskrtu i pali, njemačkom , francuski, ruski i više. Vodeći mislioci naglašavali su bogatstvo i raznolikost ovog naslijeđa. Indijci su morali naučiti engleski i druge strane jezike za korištenje u svom poslu, putovanjima i interakciji sa širim svijetom. U isto vrijeme moraju čuvati i njegovati svoje materinske jezike, jezik ljubavi, poezije i priče s kojim su odrastali u svojim domovima i lokalnim zajednicama.

Sada se čini da su sinovi i kćeri indijskih viših i viših srednjih klasa izgubili svaki ponos na to naslijeđe. Na izvanredan način, a možda i bez puno realizacije s njihove strane, sve su više nalikovali britanskim vladarima kolonijalne Indije. Današnja indijska elita neprestano govori na engleskom - u trgovinama i dizalima, uredima i kućama, osobno i online. Indijske jezike koriste samo za funkcionalne razgovore sa slugama i obrtnicima. A roditelji povremeno zamjeraju svojoj djeci što govore na narodnom jeziku - čak i u svojim domovima, za svojim stolovima.

Želim biti jasan. Engleski danas ima nedvojbeno važno mjesto u Indiji. Vodeći intelektualci i komentatori su primijetili da je engleski sada indijski jezik. Indijski pisci pridonijeli su izvanrednim novim djelima u domenu engleske književnosti i odveli je u novim smjerovima. Ipak, engleski u uobičajenoj upotrebi među indijskim srednjim i višim srednjim slojevima teško da je znak novih književnih susreta ili osjetljivosti. To je nažalost reducirana verzija jezika, u žargonu poslovnog svijeta i individualizma samopomoći i slenga tekstualnih poruka. Ono što signalizira je pad ponosa na dvojezičnost (da ne kažem, višejezičnost) – zapravo, pad ponosa na jezično/kulturno naslijeđe i vještine, općenito.

Mišljenje | M Venkaiah Naidu piše: Materinski jezik mora biti medij podučavanja kako bi se očuvala kulturna raznolikost, naslijeđe Indije

Ponovno uspostavljanje takvog engleskog jezika označava povratak još mnogo toga što je britanska vladavina nastojala nametnuti u svom unapređenju kolonijalnih interesa i prakse u Indiji. Tko ili što je za to odgovoran?

Ukazala bih na dva međusobno povezana faktora. Prvi je erozija samopoštovanja u naciji, s njenom bogatom i raznolikom poviješću. Propast antikolonijalnog, uključivog i usmjerenog nacionalizma koji traži dobrobit i pravdu za sve; i uspon, umjesto njega, uskog, isključivog, unatrag gledanog džingoizma - u kojem engleski (jezik razvoja i kapitalizma) postaje jedini jezik vrijedan poznavanja ili učenja. Drugi faktor pojačava tu skučenost. Ovo je svjetski uspon današnjeg neoliberalnog, tržišno vođenog, potrošačkog kapitalizma - u kojem književnost, umjetnost, filozofija, okoliš, intelektualni rad, suosjećanje za druge, briga za siromašne i potlačene, stare i bolesne, ništa od toga računa se protiv grubog izračuna novčane dobiti i gubitka.

Rezultat je paradoksalan i bolan. S jedne strane, nebo je ispucano parolama o veličini indijske civilizacije, hinduističkim tradicijama i toleranciji hinduizma: Garv se kaho ham Hindu/Hindustani hain; Hindustan mein hi saari duniya ke dharma ek saath reh sakte hain; Hinduon ki hi vajah se Bharat ek dharm-nirpeksh desh hai . S druge strane, vidimo nestanak predanosti dugogodišnjim nacionalističkim ciljevima slobode, jednakosti, vjerske tolerancije, ekonomskih i političkih mogućnosti, rada, samopoštovanja i dostojanstva za sve građane Indije, bez obzira na kastu, rasu, vjeru , jezik, spol ili mjesto rođenja. I, uz to, pad ozbiljnog interesa za očuvanje i razvoj indijskih jezika, te književne i kulturne ostavštine hindskog, urdua, marathija, kannada, bengalskog, orijskog i tako dalje.

Mišljenje | M. Rajivlochan piše: Bilo da je hindi ili bilo koji drugi jezik, mora postojati jak praktični razlog da ga naučite

Kakva je velika razlika između jednostavnog slogana Lala Bahadura Shastrija, Jai jawan, jai kisan, što se toga tiče, Garibi hatao Indire Gandhi i Howdy Houston vlade Modijeve vlade. Da ne spominjemo potonjih 5 T’S: Tradition, Talent, Tourism, Trade and Technology, ili 3 D’s: Democracy, Demography and Demand, u kojima posljednje dvije riječi imaju smisla samo u smislu agresivne nove kulture konzumerističkog kapitalizma.

Čini se da indijska vladajuća klasa vjeruje da svaka zemlja diljem svijeta mora postati još jedna Sjedinjene Američke Države. Zapravo, juri blijedu sjenu, ili imitaciju, onoga što se smatra Amerikom. Površinska emisija, ispražnjena od svog najživljeg i najkreativnijeg duha. Ono što režim posljedično promiče (u Indiji, a sve više iu Americi) su poluostvareni snovi — ili noćne more — o autocestama i zračnim putovima, automobilima i zrakoplovima, visokim strukturama na više katova, zatvorenim zajednicama i pametnim gradovima, vojnim prikazima i aeronautičkim i svemirske avanture.

Je li to jedini put koji je danas otvoren svijetu, put kroni kapitalizma? Tržišno vođen, profiterski poredak, izgrađen na špekulacijama, poreznim olakšicama za superbogate, manipulaciji statistikama i financijskim zavrzlamama od strane onih koji znaju. Kapitalizam i autokratska demokracija stvorena za nacionalni i međunarodni jedan posto, sve više za jedan posto koji kontrolira političke i ekonomske resurse tolikih zemalja diljem svijeta, uključujući medije, birokraciju i pravosuđe, te tijela odgovorna za provođenje slobodni i pošteni izbori.

Sve je više običnih indijskih građana prozrelo ovo podmetanje. Jadni daliti, adivasi i muslimani koji se bore za egzistenciju i dom, mogućnosti, pristup resursima i jednaka prava, hrabre žene niže i srednje klase i idealističku mladež svih klasa, prosvjedujući po cijeloj Indiji protiv vladine politike i radnje. Njihovo razumijevanje zarobljeno je u držanju nacionalne zastave, čitanju Preambule Ustava, pozivu na obranu duha antikolonijalnog nacionalizma, koji vladajuće klase toliko nerado podržavaju.

Ovaj se članak prvi put pojavio u tiskanom izdanju 10. veljače 2020. pod naslovom Dva nacionalizma. Pisac je uvaženi profesor umjetnosti i znanosti i direktor Interdisciplinarne radionice o kolonijalnim i postkolonijalnim studijama na Sveučilištu Emory

Mišljenje | Muralee Thummarukudy piše: Govoreći u mnogim jezicima