Neka se svaka kap vode računa za održivu poljoprivredu

Tehnološka rješenja kako bi uzgajivači riže i šećerne trske koristili vodu na održiviji način mogu funkcionirati ako postoje pravi poticaji, a cijene poljoprivrednih inputa su na pravom putu.

Poljoprivreda koristi oko 78 posto resursa slatke vode. A kako se zemlja razvija, vjerojatno će rasti udio pitke vode, industrije i drugih namjena. (Ilustracija: C R Sasikumar)

Na Svjetski dan voda (22. ožujka) premijer Narendra Modi pokrenuo je kampanju Uhvati kišu u okviru vladinog glavnog programa, Jal Shakti Abhiyan. Naglasio je važnost korištenja svakog novčića potrošenog pod MGNREGA-om za očuvanje vode. Ovo je hvalevrijedan cilj. Ali kakvo je stanje naših vodnih resursa? Kako možemo osigurati da svi imaju pristup sigurnoj pitkoj vodi, a da industrija i poljoprivreda također dobiju dovoljne zalihe za proizvodnju dovoljno za zadovoljavanje potreba zemlje? Ova pitanja zahtijevaju veliku pozornost.

Prema ponovnoj procjeni raspoloživosti vode Središnje komisije za vodu korištenjem prostornih inputa (2019.), Indija prima prosječnu godišnju količinu oborina od oko 3880 milijardi kubnih metara (BCM), ali koristi samo 699 BCM (18 posto) od toga; ostatak se gubi zbog isparavanja i drugih čimbenika. Potražnja za vodom vjerojatno će biti 843 BCM 2025. i 1180 BCM do 2050. Dakle, ciljevi nisu izvan našeg dosega, ako ostanemo usredotočeni i slijedimo odgovarajuću strategiju koja ne samo da uhvati više kiše, već i osigurava bolje upravljanje potražnjom ovaj dragocjeni resurs.

Prema UN-ovom izvješću o Cilju održivog razvoja-6 (SDG-6) o čistoj vodi i sanitarnim čvorovima za sve do 2030., Indija je do 2019. postigla samo 56,6 posto cilja. To ukazuje da se moramo kretati mnogo brže kako bismo ispunili ovaj cilj SDG-a. Nadalje, prema Niti Aayog's Composite Water Management Index (2019), 75 posto kućanstava u Indiji nema pristup pitkoj vodi u svojim prostorijama, a Indija je na 120. mjestu među 122 zemlje u indeksu kvalitete vode. Indija je identificirana kao zemlja s problemom vode s njenom dostupnošću vode po glavi stanovnika koja je pala sa 5.178 kubnih metara (m3)/godišnje u 1951. na 1.544 m3 u 2011. - to će se vjerojatno još smanjiti na 1.140 kubnih metara do 2050.

Kako se ide naprijed? Poljoprivreda koristi oko 78 posto resursa slatke vode. A kako se zemlja razvija, vjerojatno će rasti udio pitke vode, industrije i drugih namjena. Izazov može biti zastrašujući, osim ako se ne nauči provoditi vjerodostojnost po kap više usjeva u poljoprivredi. Potrebna nam je promjena paradigme u našem razmišljanju i strategija ne samo da povećamo produktivnost zemljišta mjerenu u tonama po hektaru (t/ha), već i da maksimiziramo primijenjenu produktivnost navodnjavanja mjerenu u kilogramima, ili Rs, po kubnom metru vode (kg/m3). ).

Do sada, s desetljećima velikih javnih i privatnih ulaganja u navodnjavanje, navodnjava se samo oko polovica indijske bruto površine (198 milijuna hektara). Podzemne vode doprinose navodnjavanju s oko 64 posto, kanali 23 posto, spremnici 2 posto, a ostali izvori 11 posto. To je prvenstveno rezultat iskrivljene politike poticaja slobodne ili visoko subvencionirane moći, osobito na sjeverozapadu zemlje, mjestu nekadašnje Zelene revolucije. Prekomjerna eksploatacija podzemnih voda učinila je ovu regiju među tri žarišta s najvećim rizikom od vode, a ostale su sjeveroistočna Kina i jugozapad SAD (Kalifornija). Sveukupno, oko 1.592 bloka u 256 okruga u Indiji su ili kritične ili prekomjerno iskorištene.

Kada je u pitanju pametnije korištenje vode u poljoprivredi, dvije kulture — riža i šećerna trska — zaslužuju posebnu pozornost. Prema NABARD-ICRIER studiji o Mapiranje produktivnosti vode , samo ovi usjevi troše gotovo 60 posto vode za navodnjavanje u Indiji. Slika 1 prikazuje primijenjenu produktivnost vode za navodnjavanje u odnosu na produktivnost zemljišta za rižu i šećernu trsku u važnim uzgojnim državama. Zanimljivo je primijetiti da, iako Punjab ima visoke rezultate u zemljišnoj produktivnosti riže, on je na dnu u pogledu produktivnosti primijenjene vode za navodnjavanje. Slično, u slučaju šećerne trske, produktivnost vode za navodnjavanje u Andhra Pradeshu, Karnataki, Maharashtri i Tamil Naduu je samo 1/3 one u Biharu i UP (Slika 2). Stoga postoji potreba za preusmjeravanjem uzoraka usjeva na temelju po jedinici primijenjene produktivnosti vode za navodnjavanje.

Grafika: Ritesh Kumar

Postoje tehnologije za proizvodnju iste proizvodnje ove dvije kulture s gotovo polovicom vode za navodnjavanje. Jain Irrigation je, na primjer, postavio pilote za navodnjavanje kap po kap za rizle u Karnalu (Haryana) i Tamil Nadu te za šećernu trsku u Maharashtri, Karnataki i Andhra Pradeshu. Rezultati ovih pilota pokazuju da je potrebno 3.065 litara vode za proizvodnju 1 kg neolučnog zrna (razina prinosa 7,75 t/ha) pod tradicionalnim poplavnim navodnjavanjem, pod kapom, može se smanjiti na samo 842 litre. Uočeno je da je omjer koristi i troškova od kapanja s fertigacijom u slučaju šećerne trske u Karnataki 2,64. Proširenje tome je Family Drip System koji je inovirala najveća svjetska tvrtka za navodnjavanje kap po kap, Netafim sa sjedištem u Izraelu. Tvrtka je također pokrenula svoj najveći demonstracijski projekt u Aziji u Ramthalu, Karnataka. Tehnologije kao što su Direct Seeded Rice (DSR) i System of Rice Intensification (SRI) također mogu uštedjeti 25-30 posto vode u usporedbi s tradicionalnim navodnjavanjem od poplava. Nažalost, međutim, tehnološka rješenja ne mogu puno napredovati ako se politika cijena poljoprivrednih inputa ne postavi na pravi put i ako se poljoprivrednici ne potaknu na štednju vode.

Vlada Punjaba, zajedno sa Svjetskom bankom i J-PAL-om, pokrenula je neke pilote s inovativnom politikom Paani Bachao Paise Kamao kako bi potaknula racionalno korištenje vode među poljoprivrednicima. U sklopu inicijative, brojila se postavljaju na pumpe poljoprivrednika, a ako štede vodu/snagu u usporedbi s onim što su koristili (uzimaju se kao prava), za te uštede dobivaju plaću — to se pripisuje izravno na njihove bankovne račune.

Općenito, čini se da je vrijeme za prelazak s visoko subvencionirane cjenovne politike vode/električne energije (pa čak i gnojiva) na izravnu potporu dohotku na osnovi po hektaru i investicijske politike koje pomažu s novijim tehnologijama i inovacijama. Voda i struja moraju se određivati ​​prema njihovoj ekonomskoj vrijednosti ili barem da bi se nadoknadio značajan dio svojih troškova kako bi se osigurala održiva poljoprivreda.

Ovaj se članak prvi put pojavio u tiskanom izdanju 29. ožujka 2021. pod naslovom 'Vrijeme je napraviti prekidač za vodu'. Gulati je profesor na Katedri Infosys za poljoprivredu, a Juneja je konzultant u ICRIER-u