Svrha javne knjižnice

Arhaični zakoni, novije državno zakonodavstvo ne rješavaju najvažnije pitanje: Koja bi trebala biti njihova uloga?

Nacionalna knjižnica izvorno se zvala Carska knjižnica. Naziv je promijenjen 1948. (Reprezentativna slika)

Tražio sam knjigu i mislio sam da ću je pronaći u Nacionalnoj knjižnici u Kolkati. Postoji Zakon o dostavi knjiga i novina (javne knjižnice) iz 1954. Od 1956. ovaj statut nije bitno izmijenjen. (Bilo je manjih promjena u 2005.) Ovo kaže: Podložno svim pravilima koja se mogu donijeti na temelju ovog Zakona, ali ne dovodeći u pitanje odredbe sadržane u odjeljku 9. Zakona o tisku i registraciji knjiga, 1867. (XXV. iz 1867.), Nakladnik svake knjige objavljene na područjima na koja se ovaj Zakon proteže nakon početka primjene ovog zakona, dužan je, bez obzira na bilo kakav sporazum o suprotnom, dostaviti o svom trošku primjerak knjige Nacionalnoj knjižnici u Calcutti i jedan takav primjerak svakoj od ostale tri narodne knjižnice u roku od trideset dana od dana objave. Te druge tri javne knjižnice su Connemara Public Library, Chennai; Central Library, Town Hall, Mumbai; i Javna knjižnica Delhi.

Nacionalna knjižnica izvorno se zvala Carska knjižnica. Ime je promijenjeno 1948. Carska knjižnica je osnovana 1902. godine kroz zakon pod nazivom The Imperial Library (Indentures Validation) Act. Ovo zvuči čudno za knjižnicu. Upravo zato što je ovo bio zakon kojim se potvrđuju i potvrđuju određene ugovore sklopljene između Poljoprivrednog i hortikulturnog društva Indije i Narodne knjižnice Calcutte, odnosno državnog tajnika Indije u Vijeću.

Još jedan kratki citat objasnit će pozadinu: Dok . godine tisuću osamsto četrdeset na sastancima Odbora pretplatnika fonda prikupljenog s ciljem ovjekovječenja imena i uprave Sir Charlesa Theophilusa Metcalfea Baroneta (nakon stvorenog Baruna Metcalfea), generalnog guvernera Indije kojemu je fond Poljoprivredni fond i Hortikulturno društvo Indije kako su tada konstituirani i društvo poznato kao Calcutta Public Library bili su suradnici, odlučeno je da se u Calcutti podigne zgrada od dva kata koja bi trebala biti posvećena svom donjem katu u svrhe spomenutih poljoprivrednih i Horticultural Society of India i što se tiče njegovog gornjeg kata za potrebe javne knjižnice Calcutta.

Postojala je privatna javna knjižnica Calcutta (formirana 1836.). Kao generalni guverner, lord Metcalfe prenio je neke knjige iz knjižnice Fort Williama u javnu knjižnicu Calcutte. U međuvremenu, neke su vladine knjižnice spojene (1891.) kako bi se formirala starija Carska knjižnica. Nakon statuta iz 1902., Narodna knjižnica Calcutta i starija Imperial Library spojene su u novu Carsku knjižnicu, sada Nacionalnu knjižnicu, u Belvedere Houseu na imanju Belvedere. (Nacionalna knjižnica se preselila tamo 1948.) Ali Belvedere House je sada zgrada baštine. Sadašnja Nacionalna knjižnica djeluje iz nove zgrade, poznate kao Bhasha Bhavan.

U Belvedere Houseu su živjeli vicekraljevi i generalni guverneri. Osim ako niste upoznati s Kalkutom, možda ne znate da Belvedere House (i susjedni teren) imaju reputaciju ukletih. (Nemojte za to kriviti skrivene odaje otkrivene 2010. Glasine su postojale i prije toga.) Lady Metcalfe bila je izbirljiva oko toga da su stvari na pravom mjestu. Stoga noću luta okolo, petlja i pazeći da ništa nije pomaknuto. Osim toga, vjerojatno ćete vidjeti duhove Warrena Hastingsa i Philipa Francisa u njihovom dvoboju.

Pravi dvoboj je povijesni. Warren Hastings i Philip Francis (član vijeća) nisu se voljeli. Hastings je bacio psovke na poštenje potonjeg, a Francis nije imao izbora nego izazvati Warrena Hastingsa na dvoboj. Ovaj dvoboj se vodio na terenu Belvedere Housea. Franjo je promašio. Hastings je ozlijedio Francisa, iako ne smrtno.

Ali skrećem pažnju. Knjiga koju sam tražio nije bila dostupna u Nacionalnoj knjižnici. Očito, podaci pokazuju da se od 1954. samo oko 30 posto objavljenih knjiga dostavlja tim narodnim knjižnicama. Pretpostavljam da su brojke slične za novine. Kazne za prekršaj su smiješno niske. Svaki nakladnik koji prekrši bilo koju odredbu ovoga Zakona ili bilo kojeg pravila donesenog na temelju njega bit će kažnjen novčanom kaznom koja može doseći pedeset rupija (a, ako se kršenje odnosi na knjigu, također će se kazniti novčanom kaznom koja će biti jednaka vrijednost knjige), a sud koji sudi za prekršaj može odrediti da se novčana kazna koja je od njega uplaćena u cijelosti ili dio novčane kazne plati, uz naknadu, javnoj knjižnici kojoj je knjiga (ili novine, kao slučaj može biti) trebao biti dostavljen.

Ovo je ilustracija standardnog problema kada sastavljamo statute. Skloni smo sve staviti u statut, uključujući i ono što bi trebalo biti u pravilima. Ako je nešto u tijelu statuta, kao što su kazne u ovom slučaju, potrebna vam je zakonska izmjena kako bi kazne bile realistične. Međutim, ako su kazne u pravilima, kao što bi trebale biti u svim građanskim stvarima, izmjene može izvršiti izvršna vlast, bez odlaska u zakonodavnu vlast, osim u svrhu informiranja. Međutim, u ovom konkretnom slučaju ne mislim da je riječ o jednostavnom slučaju povećanja kazni kroz zakonske izmjene.

Ovo nije samo pitanje provedbe. U današnje vrijeme, mislim da trebamo posvetiti vrijeme onome što bi javna knjižnica trebala raditi, njezinoj ulozi. Zakon iz 1954. odnosi se na dostavu knjiga i novina. Nekoliko država ima zakone o javnim knjižnicama, neke novije. Nitko od njih ne odgovara na ovo pitanje.