Stigavši ​​do posljednjeg sela

Problem počinje s načinom na koji definiramo urbano i ruralno

urbanizacija, indijska urbanizacija, urbanizacija u Indiji, popis stanovništva iz 2011., izvješće o popisu iz 2011., sela za popis iz 2011. godine, izvješće o popisu stanovništva u Indiji, indian express, stupciPopis stanovništva iz 2011. pokazao je 222 sela na teritoriji glavnog grada. (Datoteka/Reuters)

Prema popisu stanovništva iz 2011., u Indiji postoji 6.40.930 sela, od kojih se oko 6.00.000 može smatrati naseljenim. Popis, međutim, tretira ruralno ili seosko stanovništvo kao ostatak, iako ima različite kategorije urbanog.

Ako je naselje pod općinom, korporacijom, kantonalnim odborom ili prijavljenim gradskim odborom, ono postaje statutarni grad i stoga je urbano. Druga definicija urbanog povezana je s demografskim karakteristikama: ako se u populaciji od 5000 75 posto muškog radnog stanovništva bavi nepoljoprivrednim poslovima, a gustoća naseljenosti prelazi 400 ljudi po četvornom kilometru, ovo postaje popisni grad, bez obzira radi li se o statutarnom gradu ili ne.

Ova reklasifikacija – odstupanje od tradicionalnih predodžbi urbanizacije, koje povezujemo s prirodnom stopom rasta u urbanim područjima ili migracijom ruralnih i urbanih područja – također rezultira urbanizacijom. Zapravo, između 2001. i 2011. velik dio povećane urbanizacije bio je zbog popisnih gradova, a ne onih koji su zakonom propisani.



Tu je i pitanje urbanog izrastanja, kada je selo (ili zaselak) fizički uz grad i posjeduje urbana obilježja; tada se tretira kao urbana aglomeracija. Dakle, sve osim statutarnog grada, popisnog grada ili urbane aglomeracije je selo.

U tom smislu, selo je rezidualno, bez obzira na broj stanovnika. Stanovništvo može biti 10.000 ljudi, a može biti i 100 ljudi.

Čudno mi je da je Popis iz 2011. pokazao 222 sela u (teritoriju glavnog grada), iako razumijem pitanje definicije. Postoji proces prelaska na urbano, ali to se još nije dogodilo za ova 222 sela. Postoji obavijest, zemljište preuzima DDA i tijekom prijelaza s panchayata na općinu, razumljivo je nagađanje o zemljištu. Tako možete pronaći jednu stranu ceste koja je urbana, a suprotnu još uvijek ruralnu, poput područja u blizini sela Masoodpur.

Glavna cesta od NH 8 do ceste Mehrauli-Gurgaon ponekad se naziva cesta Mahipalpur-Masoodpur, a Mahipalpur i Masoodpur su sela. Mahipalpur je dobio ime po Raji Mahipal Tomaru, koji ga je osnovao, dok je Masoodpur tako nazvan jer je prije nekih šest stoljeća zemlja izvorno kupljena od Masood Khana. Nakon toga, DDA je stekao dio ovog zemljišta. U blizini Masoodpura pronaći ćete trgovačke centre, institucije i hotele, ali također ćete pronaći panchayat bhawan. Mnogi ljudi ne znaju da je JNU izgrađena na zemljištu Masoodpur i da još uvijek traje postupak otkupa zemljišta (na osnovu kvantiteta naknade), iako je stjecanje obavljeno 1961. i 1965. godine.

U cijeloj zemlji želimo da građani imaju pristup sličnim standardima javnih dobara i usluga – riječ javno dobro se ne koristi u smislu klasičnog ekonomista, ali u smislu dobara i usluga želimo da vlada (u sva tri sloja) pružiti. Želimo da minimalni prag bude dostupan posvuda: u selu s 10.000 stanovnika, selu sa 100 stanovnika, selima tipa Masoodpur, statutarnim gradovima i popisnim gradovima.

Na jednoj razini postoji problem upravljanja. Tko osigurava ta javna dobra i usluge — pančajati, općine? Ili je selo zapelo u međukraljevini od panchayata do općine?

Mislim da je ozbiljniji problem to što riječ selo koristimo previše labavo, u vrlo heterogenoj kategoriji. Za potrebe popisa, imamo na umu prihodovno selo, ali može postojati mnogo skupina naselja/zaselka unutar istog sela prihoda. Unutar šumskih područja mogu postojati neistražena sela. Kao što imamo naselja kao podkategorije sela, imamo i gram pančajete kao kategorije više od sela. Dakle, imamo nešto poput 2.50.000 grama panchayata.

Popis iz 2001. sadrži tablicu (usporediva tablica još nije dostupna za Popis 2011.), koja daje raspodjelu veličine sela prema stanovništvu. Prema podacima iz 2001. godine, 91.000 sela je imalo populaciju manju od 200, s gotovo 13.000 njih u Odishi i oko 9.000 u HP-u i UP-u. Bilo je 1 27 000 sela s populacijom između 200 i 499, s koncentracijom u UP, Odisha, MP, pa čak i Maharashtra.

Isporuka javnih dobara i usluga u selu s 10.000 stanovnika, gdje postoji gram panchayat, relativno je lako. Isporučiti ga u selu s manje od 200 stanovnika je mnogo teže. Još je teže dostaviti ga u svako naselje unutar sela. Zaboravio sam napomenuti da su neka sela s malom populacijom na teškom zemljopisnom terenu. Kako se to promijenilo? Čini se da je jedini pristojan odgovor koji imamo iz ICE (dohodak i rashodi potrošnje) 2014., koji je proveo PRICE (People Research of India’s Consumer Economy). To nam govori o očekivanoj priči o većoj integraciji većih (broj stanovnika više od 5000) sela s mainstreamom, prvenstveno zbog bolje prometne povezanosti. Radijus razvoja je, da tako kažem, sve veći, ali još uvijek ima manjih sela.