Ponovno posjećivanje Berlinskog zida: Političke i ekonomske podjele i dalje opsjedaju Njemačku

Za nas koji smo vidjeli pad Zida, povijest pada još nije u prošlosti, 30 godina između izgleda kao jučer jer Zid još uvijek postoji. Pad nije potpun. Ovaj zid je napravljen od politike, ekonomije, diskriminacije.

Ponovno posjećujući zidBerlinski zid je imao 161 km. Nije da je sve bio zid; rijeke i šume bile su obrubljene bodljikavom žicom. (Ilustracija: C R Sasikumar)

Beskrvna revolucija došla je iz Istočne Njemačke, ali Zapadni Berlin je srušio zid. Od 9. do 11. studenoga, stanovnici Zapadnog Berlina popeli su se na Zid, skočili na tlo Istočne Njemačke. Istočni Berlinci, muškarci i žene, u međuvremenu su formirali redove na kontrolnom punktu Bernholmer Strasse u Prenzlauer Bergu, držeći svoje putovnice koje je izdala istočnonjemačka vlada. Kontrolni punkt je prije ponoći 9. studenog 1989. otvorila istočnonjemačka policija, nakon čega su pokazane putovnice i omogućen ulazak u Zapadni Berlin. Nema čekića ili pajsera na vidiku, barem meni na vidiku. Zaboravite na rušenje Zida. Poslije ponoći svoja su vrata otvorila još četiri kontrolna mjesta. Istočni Berlinci ušetali su u zapadni Berlin. Zapadni Berlinci također su ušetali u istočni Berlin. Bez putovnica.

Pročitajte u Bangla: Berlinski zid, trideset godina kasnije, postoji i danas

Berlinski zid je imao 161 km. Nije da je sve bio zid; rijeke i šume bile su obrubljene bodljikavom žicom. Ipak, prisutnost policije bila je sveprisutna. Stražarnica svakih pola kilometra, ne zna se tko je u njoj. Niti jedan istočnonjemački ili istočnoberlinski umjetnik nije pridonio grafitima na Berlinskom zidu. Na istočnom licu, tj. Na zapadnoj strani bili su grafiti umjetnika iz zapadnog Berlina, zapadne Njemačke, zapadne Europe i drugdje u svijetu. Vrsta crtanja po želji: politika, krajolici, lica, čak i muški i ženski aktovi; u svim mogućim bojama i veličinama; svakakvi komentari, napisi, sve anonimno. Na jednom dijelu Zida na Potsdamer Platzu, danas glavnoj turističkoj atrakciji, vidio sam, ogromnim crnim bengalskim slovima, riječ sala.

Našao sam utočište u Zapadnom Berlinu nekoliko godina prije pada Zida. Nitko iz zapadnog Berlina nije imao problema s putovanjem u istočni Berlin. Svatko iz Istočne Njemačke star 65 ili više godina i posjedovao je putovnicu, imao je pravo na jednodnevni posjet bilo kojem gradu na zapadu. U nekim slučajevima dopuštena je posjeta od tjedan dana.

Za nas koji smo vidjeli pad Zida, povijest pada još nije u prošlosti, 30 godina između izgleda kao jučer jer Zid još uvijek postoji. Pad nije potpun. Ovaj zid je napravljen od politike, ekonomije, diskriminacije. Za turiste u Berlinu još uvijek postoji nekoliko metara pravog zida na jednom određenom mjestu. Područje koje je ranije pokrivao Zid obilježeno je putokazima na kojima piše Mauer (zid) 1961-89. Bitovi zida i dalje se prodaju posjetiteljima iz inozemstva, zajedno s državnom provjerom autentičnosti. Ali nakon 30 godina, djelovi poslovanja sa zidom se osipaju.

Oni koji imaju 35 godina nemaju sjećanja na Zid, oni koji imaju 30 ne znaju ni što to znači. Školski udžbenici tome posvećuju dosta prostora (osobito pogrešnoj vladavini istočnonjemačke vlade i istočnoeuropskih komunista, čak ni Hitler i nacisti ili Drugi svjetski rat ne privlače toliko pažnje). Sadašnja generacija ne agonizira zbog Zida ili istočno-zapadnog Berlina. Jednostavno ih ne zanima. Njihovi problemi su ukorijenjeni u današnjoj Njemačkoj. Nezaposlenost je u porastu, životni prostor sve oskudniji, mladi odlaze u inozemstvo. Politički establišment naizgled je indiferentan, a desnica iskorištava situaciju.

Gledamo kako se desničarska baza podrške povećava vrtoglavom brzinom. Tko bi mogao zamisliti da će pad Zida i ponovno ujedinjenje Njemačke (3. listopada 1991.) izazvati još veća previranja? Njemačka je sada dim u oku Europske unije. Dvije Njemačke ujedinile su se kako bi postale nasilnik EU. Velika, ujedinjena nacija, ekonomski dominantna, politički monopolistična, krivudava prstom na nasumce nacije EU-a, prati svaki njihov korak, bez manevarskog prostora, na ustima govori o jedinstvu zajedničkih demokratskih vrijednosti.

U posljednja tri desetljeća Njemačka je postala ključni čimbenik ne samo unutar EU, već i u svijetu. Najbogatiju naciju u EU, četvrtu u svijetu, ipak muči vlastita unutarnja politika, ako se proučava politička karta posljednjeg desetljeća.

Dvije velike političke stranke, CDU (Kršćanska demokratska stranka) i SDP (Socijaldemokratska stranka) sve su više odvojene od naroda, koji im ne daje izbornu većinu. Manje stranke, kao što je ultradesničarski AfD (Alternative fur Deutschland), jačaju. Oni su druga najveća stranka na pokrajinskim izborima u Thuringenu i poslali su nekoliko zastupnika u središnji parlament, gdje su glavna oporbena stranka. Kao što je Tagore napisao, Sjene se spuštaju na šumu/ grmljavina grmi kroz oblake...

Kako bi obilježila 30. godinu pada Zida, vlada je digla glasne buke o Freiheitu (slobodi). Ministarstvo informiranja i promidžbe posvuda postavlja golemi, šareni poster nage žene s natpisom Freiheit. Stvar je u tome, kako kaže bengalska poslovica, kada jednom počnete plesati, pitanje je vremena kada će maska ​​pasti.

Mislili smo da će rušenje Zida zazvoniti smrtonosnom zvonom za komunizam (uključujući Sovjetski Savez i druge istočnoeuropske komunističke zemlje). Ali što vidimo danas? Komunisti formiraju vladu u Thuringenu.

U posljednjih 30 godina nijedna veća nova industrija nije došla u Istočnu Njemačku. Vlada i velike industrijske tvrtke nisu zainteresirane. Istočni Nijemci sada otvoreno dovode u pitanje što su dobili od pada Berlinskog zida. Komunisti su nam barem stavili hranu na stolove, dali nam kuće, sad plačemo za hranom i domovima. Jesmo li bili tako loše? Što nam je Freiheit dao?

Za petama njemačkog ponovnog ujedinjenja, objavila je vlada, Istok mora izgledati jednako dobro kao Zapad. A novac će doći od Zapadnih Nijemaca. I tako su Zapadni Nijemci počeli uplaćivati ​​u Fond solidarnosti, a njihovi doprinosi se odbijaju od prihoda od poslova ili poslovanja, s dva na 25 posto. Doprinos bi se vratio za pet godina, s kamatama. Naravno, nezaposleni ili oni na državnoj pomoći i istočni Nijemci bili su izuzeti, ali umirovljenici nisu. Sve nas je zanijela plima bratske ljubavi. Od 1991. Vlada je obećavala vratiti doprinos Fondu solidarnosti (geld) — glavnicu plus kamate — nakon sljedećeg proračuna. Suradnici su odustali.

Još jedan ozbiljan problem pojavio se od 2015. — 1,5 milijuna izbjeglica iz Sirije i Bliskog istoka. Porezi su porasli, smještaj je postao rijedak, osnovne namirnice koštaju pet puta više nego prije. Voda, struja, plin, javni prijevoz, sve sada košta tri puta više.

Recimo da građanin Zapadne Njemačke zaradi 100 eura za obavljeni posao. Istočni Nijemac će za isti posao zaraditi 80 eura. Postoji još jedan zaokret u ovoj diskriminaciji. Cijene u Istočnoj Njemačkoj su 20 posto niže od onih u zapadnoj, ali u svakodnevnom posjetu zapadu Istočni Nijemci nemaju pravo na bilo kakve popuste na cijene prijevoza ili bilo kakvu kupovinu. Nema popusta na avionske karte ni tijekom putovanja u inozemstvo.

Posebno je značajna činjenica da su od ponovnog ujedinjenja samo dva središnja ministra došla iz Istočne Njemačke, pod pritiskom žestokih kritika, da bi kasnije bili odbačeni. Od sada su svi ministri iz Zapadne Njemačke. Istočna Njemačka se ne računa. Kancelarka Angela Merkel također je sa zapada (Hamburg). Njezin otac, svećenik iz Istočne Njemačke, ostao je tamo nakon umirovljenja.

Berlinski zid se srušio 9. studenog 1991., ali je urušavanje počelo ranije. U potezu koji je gotovo sigurno bio unaprijed planiran, više od 100 Istočnih Nijemaca (uglavnom mladih) na putovanju u Mađarsku probilo je ogradu od bodljikave žice kako bi ušlo u Austriju 20. kolovoza 1989. Tadašnji ministar vanjskih poslova Zapadne Njemačke, Hans-Dietrich Genscher , pohitao u pomoć zbunjenoj austrijskoj vladi. Izvršivši golem pritisak na Austriju da pruži utočište istočnonjemačkim dezerterima, vratio ih je u Zapadnu Njemačku. Incident je dobio veliku pokrivenost u zapadnonjemačkim medijima, a isječci su stigli i na istok. Nadahnuto istočnonjemačko stanovništvo bilo je spremno za revoluciju. Vlada je bila prisiljena otvoriti više kontrolnih točaka u Berlinu, a Gunter Schabowski iz politbiroa Komunističke partije pročitao je nepotpunu objavu s komadića papira i stigla je večer 9. studenog.

Ovaj se članak prvi put pojavio u tiskanom izdanju 9. studenog 2019. pod naslovom 'Revisiting the Wall'. Haider, bangladeški pjesnik, živio je u političkom egzilu u Kalkuti prije nego što se preselio u Berlin. S bengalskog preveo Yajnaseni Chakraborty.