Odvojeni, ali ne različiti
- Kategorija: Kolumne
Dok Indija podiže stanje nakon Dadrija, pakistanske manjine i dalje čame pod zakonom.
U Karachijevom Jogi Morru u Qayyumabadu postoje sirotinjski četvrti u kojima ljudska bića žive u izmetu. Slam je gori nego inače jer su stanovnici hindusi. (Izvor: Reuters) Pakistanski suci ne prezaju od objave osobne pobožnosti u svojim presudama i nitko ne protestira zbog nepravde nanesene ljudima koji se ne mogu smatrati pobožnima jer su nemuslimani. To je ono što se događa kada ste pronašli državu na vjeri. Dana 23. kolovoza, Dawn je izvijestila što im se događa Hindusi iz Karachija. Morate otvrdnuti svoje srce da biste ovo pročitali. Oni u Indiji koji se osjećaju loše zbog Dadrijevog linča suosjećat će s ovom zajednicom u Karačiju. Jesmo li odvojeni, a da nismo različiti?
U Karachijevom Jogi Morru u Qayyumabadu postoje sirotinjski četvrti u kojima ljudska bića žive u izmetu. Slam je gori nego inače jer su stanovnici hindusi. Bio je dom za 4000 Marwari-Gujarata u posljednjih 60 godina. Mora da su se doselili u Karachi iz pustinje, svog izvornog doma. Njihov vođa, Krishan Bhandari, kaže da mjesto nema vode ni struje danima. Naša su djeca napustila školu jer nemaju osobne iskaznice kao hindusi, a problemi s egzistencijom su eskalirali jer niti jedan vladin tim nije posjetio od 2008. kada je nas 10 posto nabavilo iskaznice, kaže.
Zašto nema osobne iskaznice? Zato što je netko posebno pobožan - vjerojatno bradati, sredovječni, nanovo rođen musliman u organu za izdavanje kartica, Nadra - tražio dokumentaciju koju Hindusi jednostavno ne mogu nabaviti. Tjera ih da posjećuju njegov ured iznova i iznova kako bi mogao odbiti njihovu papirologiju i odbiti im osobne iskaznice. Traži da donesu ovjerene vjenčane listove. Svaka razumna osoba bi se nasmijala zahtjevu; ali Pakistan je poludio od religije.
Bhandari pita: Gdje je zakon koji daje hinduističke dozvole za brak? Muslimani imaju centre za dokumentaciju braka (nikah), ali je država zaboravila da tako nešto uredi i za nemuslimane. Štoviše, državne bolnice odbijaju liječenje hindusima jer se dobrotvorno liječenje financira islamskim porezom koji se zove zekat, koji se ne može dati nemuslimanima - srednjovjekovni povratak u vrijeme kada nemuslimani nisu bili punopravni građani.
Dvadesetogodišnji Dhaniya, uzdržavajući osmočlanu obitelj, radio je u tvornici sve dok nije otpušten jer nije imao osobnu iskaznicu. Kako onda preživjeti kao hinduist u ovom sirotinjskom naselju? Čovjek posuđuje, nakon čega postaje obveznik roba.
U Lahoreu, kršćanski par, Shama i Shahzad, koji su otplaćivali dugove dok su radili u peći za cigle u Kot Radha Kishanu, optužen je za bogohuljenje u studenom 2014. Rulja pobožnih muslimana ih je pretukla na smrt prije nego što ih je spalila u peći za cigle. Vlada je poduzela akciju, zatvorila vlasnika peći, koji je otimao obveznički rad, i okupila rulju. Sličan slučaj dogodio se u Kabulu u Afganistanu, u kojem je druga pobožna rulja ubila i spalila djevojku lažno optuženu za bogohuljenje.
Nakon toga nagomilavaju se ironije, koje disfunkcionalna vjerska država ne može shvatiti. Dok je kršćanski par izgorio, njihovu djecu je spasio i poslao njihov djed, Mukhtar Masih, u dom njihovog strica. Četvero djece Shame i Shahzada posvojila je Zaklada Cecila i Iris Chaudhry, koju vodi kćer Cecila Chaudhryja, Michelle Chaudhry, kako bi im omogućila da prežive i da se obrazuju. Ovdje ironija postaje gusta i brza: Cecil Chaudhry bio je pakistanski as pilot koji je oborio toliko indijskih aviona da je nagrađen najvišom vojnom nagradom u zemlji. Nakon povlačenja iz zračnih snaga, vodio je srednju školu St Anthony u Lahoreu i njezine desetke podružnica otvorenih za muslimane u manjim gradovima. Pakistanski premijer je išao u tu školu.
U knjizi The Independence of India and Pakistan: New Approaches and Reflections (2013), koju je uredio Ian Talbot, pretpostavlja se da podrijetlo kršćanstva u Punjabu datira [neki pisci] iz djela svetog Tome u prvo stoljeće naše ere. Godine 1947. kršćani, predvođeni svojim vođama u Lahoreu, odlučili su ostati u Pakistanu jer su muslimani prihvatili ljude iz knjige i imali zajedničko vjerovanje u neke od svojih proroka. Nisu imali pojma da će Pakistan jednog dana imati zakon o bogohuljenju usmjeren na kršćane, koje neće spasiti suci koji objavljuju njihovu pobožnost s bradama i osuđuju nedužne kršćane, uključujući djecu, iz straha da će ih rulja poslati od strane džihadističkih nedržavnih aktera.
U prvom tjednu prosinca 1997. nadbiskup Canterburyja George Carey posjetio je Pakistan. Nakon sastanka s crkvenim službenicima, pozvao je vladu u Islamabadu da ukine zakon o bogohuljenju jer je postao uzrok progona kršćana u Pakistanu. Urdski tisak je ljutito reagirao i natjerao razne uleme da daju izjave protiv nadbiskupa. Tisak na engleskom jeziku bio je pozitivan i vjerno je zabilježio nadbiskupov apel. Urdski tisak bio je na rubu uvredljivosti, tiskajući izjave u kojima se tražilo da ode. Jesu li južnoazijski maternji jezici postali otrovni?
Pisac je konzultantski urednik, 'Newsweek Pakistan'.