Vrijeme je da se poništi pristranost RTE-a prema privatnim nemanjinskim institucijama

Ne samo da je RTE bez ikakve objašnjive osnove neopravdano napravio razliku između manjinskih i nemanjinskih škola, nema ni racionalne povezanosti između cilja sveopćeg obrazovanja koji želi postići i isključivanja manjinskih škola iz njegovog djelokruga.

Pravo na obrazovanje prvobitno je spomenuto u članku 45. kao dio Načela Direktive. Naznačilo je da bi država trebala osigurati besplatno i obvezno obrazovanje djeci do 14 godina u roku od jednog desetljeća.

Većina temeljnih prava provodi se protiv države, a ne protiv privatnih osoba. To je poznato kao vertikalna primjena temeljnih prava. Određena prava su, međutim, i horizontalno provediva, odnosno mogu se provoditi protiv pojedinaca. Zakon o pravu na besplatno i obvezno obrazovanje ili RTE spada u potonju kategoriju.

Pravo na obrazovanje prvobitno je spomenuto u članku 45. kao dio Načela Direktive. Naznačilo je da bi država trebala osigurati besplatno i obvezno obrazovanje djeci do 14 godina u roku od jednog desetljeća. Vrhovni sud je 1992. godine u predmetu Mohini Jain protiv države Karnataka presudio da je pravo na obrazovanje dio prava na život priznatog u članku 21.

Sljedeće godine sud je u predmetu Unnikrishnan JP protiv države Andhra Pradesh smatrao da je država dužna osigurati obrazovanje djeci do 14 godina u okviru svojih ekonomskih mogućnosti. Sud je priznao da takvu zadaću ne može izvršiti sama država i smatra da bi privatne obrazovne ustanove, uključujući i manjinske, morale igrati ulogu uz državne škole. Pravo na obrazovanje konačno je dobilo status temeljnog prava 86. ustavnim amandmanom 2002. godine dodavanjem članka 21.A u Ustav.



Značajne presude kao što su TMA Pai Foundation i P A Inamdar postavile su temelje za ustavno pravo na obrazovanje. Sud je u Inamdaru smatrao da u privatnim ustanovama neće biti rezerve te da se manjinske i nemanjinske institucije neće tretirati drugačije.

No, 2005. godine Ustav je izmijenjen 93. amandmanom kako bi se uključila klauzula (5) članka 15. koja se bavi temeljnim pravom protiv diskriminacije. Ironično, ova je nova odredba dovela do teške diskriminacije klase privatnih građana. Klauzula je dopuštala državi da osigura napredovanje zaostalih razreda osiguravajući njihov prijem u ustanove, uključujući i privatne ustanove. Klauzula je, međutim, isključila i manjinske obrazovne ustanove s potpomognutim i bez potpore, čime je poništena presuda Vrhovnog suda u Inamdaru.

Kada je Zakon o RTE-u naknadno donesen 2009. godine, on nije izravno razlikovao studente koji studiraju u manjinskim i nemanjinskim ustanovama. Međutim, njezina odredba o 25-postotnoj rezervaciji u privatnim ustanovama osporena je u Society for Unaided Private Schools of Rajasthan protiv Unije Indije, gdje je sud potvrdio valjanost zakona kojim se iz njegove nadležnosti izuzimaju samo škole bez pomoći. Kao odgovor na presudu, Zakon o RTE-u je izmijenjen 2012. godine kako bi se navela da njegove odredbe podliježu člancima 29. i 30. koji štite upravna prava manjinskih obrazovnih ustanova. To je bilo potpuno drugačije od načina na koji je sud to pitanje predvidio u svojim ranijim presudama.

Ova arbitrarnost Zakona nekoliko je puta osporavana tako što je sud u Pramati Educational Trustu priznao da su, dok su škole potpomognute i nepotpomognute ne-manjine obvezne zakonima, i škole za potpomognute i nepomične manjine bile izuzete. S obzirom na stroge zakonske zahtjeve, ova presuda dovela je do apsurdne situacije u kojoj je teret privatnih škola bez pomoći bio mnogo veći od tereta državnih škola, dok su čak i potpomognute manjinske škole bile izuzete. Valja napomenuti da ustavna odredba koja omogućuje Zakon o RTE-u, odnosno članak 21., ne pravi nikakvu diskriminaciju između manjinskih i nemanjinskih institucija.

Gore navedene odredbe RTE-a učinile su ga kršenjem članka 14. i ekonomski neodrživim za mnoge privatne škole. Iako država ima ovlast nametnuti razumna ograničenja temeljnog prava na obavljanje bilo kojeg zanimanja, ona nema ovlast donijeti zakon koji krši ustavom zajamčeno načelo jednakosti u članku 14. Ne samo da je RTE nerazumno razlikovao između manjinskih i nemanjinskih škola bez ikakve objašnjive osnove, također ne postoji racionalna povezanost između cilja općeg obrazovanja koji se želi postići ovim aktom i koraka isključenja manjinskih škola iz njegova djelokruga.

Štoviše, dok se bave korisnim zakonima kao što je RTE, sudovi su općenito skloni osigurati maksimalan doseg. S obzirom na doktrinu skladne konstrukcije temeljnih prava, nejasno je zašto je sud dao potpuni imunitet manjinskim institucijama kada nekoliko odredbi RTE-a ne bi zadiralo u njihova administrativna prava.

Godine 2016., A Muhamed Mustaque, sudac Visokog suda Kerale u predmetu Sobha George protiv države Kerala, odlučio je da će se odjeljak 16 RTE-a, koji zabranjuje nenapredovanje do završetka osnovnog obrazovanja, primjenjivati ​​i na manjinske škole. Ispitanik je tvrdio da su bili manjinska škola bez pomoći i da su bili obuhvaćeni presudom Pramati, što ih čini imunim na odredbe RTE-a. Sudac Mustaque je, međutim, objasnio da, iako funkcioniranje manjinskih institucija ne podliježe RTE, one podliježu temeljnim pravima sadržanim u Ustavu. Naveo je da sudovi moraju ispitati jesu li odredbe kao što je odjeljak 16 RTE zakonska prava ili temeljna prava izražena u zakonskom obliku. Ako je ovo drugo, onda Pramati neće biti u potpunosti dostupan manjinskim institucijama.

RTE ima odredbe poput sprječavanja fizičke/mentalne okrutnosti prema učenicima, kao i provjere kvalitete pedagoških i nastavničkih standarda kojih se djeci koja studiraju u manjinskim ustanovama ne bi smjelo uskratiti i u toj mjeri diskriminirati.

RTE kao zakon može biti dobronamjeran, ali došlo je vrijeme da se preispita diskriminirajuća priroda RTE-a prema privatnim nemanjinskim institucijama, te da se u toj mjeri poništi šteta nanesena 93. amandmanom i kasnijim presudama SC-a. Za početak, Vrhovni sud trebao bi se nadahnuti razboritom odlukom Visokog suda Kerale i poništiti svoju vlastitu presudu izrečenu u Pramati Educational Societu.

Ova se kolumna prvi put pojavila u tiskanom izdanju 3. travnja 2021. pod naslovom 'Nerazumna ograničenja'. Pisac je zagovornik Vrhovnog suda.