Ono što nam je 9/11

PB Mehta piše: Dvostruke krize liberalne državne vlasti i vlasti od Saudijske Arabije do Afganistana još uvijek su s nama.

Twin Towers napadnuti su 11. rujna 2001. godine

Neviđeni teroristički akti 11. rujna, kada je smrt doslovno pala s neba, navodno su bili motivirani nagonom za osvetom i obnovom. Počinitelji koji su to izveli nastojali su naučiti lekciju Zapadu i repozicionirati svoju verziju islama kao moćnu političku snagu. Ali poput eksplozije čiji odjeci lete u svim smjerovima, najdublji impulsi iza napada bili su manje strateški i više apokaliptični. Oni su pokrenuli dvije krize koje su još uvijek s nama.

Prva je bila kriza Zapada. Često se kaže da su više od 11. rujna upravo pretjerana reakcija i odgovor na 11. rujna oblikovali njegovo značenje. U tome ima dosta istine: 11. rujna postao je izgovor za pokretanje dva rata, pokretanje vječnog ratnog stroja, legitimiziranje neodgovornog vršenja izvršne vlasti, uspostavljanje nadzorne države, pružanje lažnih opravdanja za mučenje i ponovno uspostavljanje ideje da se civilne žrtve mogu računati kao puka kolateralna šteta.

Mišljenje| Hilal Ahmed piše: Pojava muslimanske 'politikofobije' nakon 11. rujna

Zapad je bio oslabljen na dva načina. Sjedinjene Države bile su uvučene u ratove koje nisu mogle ni pobijediti ni održati. Također su ostavili trag političke dislokacije od Iraka do Afganistana. To je oslabilo geopolitički kredibilitet i autoritet SAD-a. Ali Zapad je bio oslabljen izdajom liberalizma u zemlji i inozemstvu. Kao odgovor na teror, liberali su pokušali usmjeriti put između onoga što je Michael Tomasky, u to vrijeme, nazvao izborom između Cheneyja i Chomskyja. Ali, zapravo, svi su završili u kampu Cheney, o čemu svjedoče ratne karijere Baracka Obame i Tonyja Blaira. Liberalizam još uvijek nije pronašao onu vanjsku politiku koja ne ostavlja svijet otvorenim za terorističke režime i njihove simpatizere s jedne strane, a ne pretvara se u proizvoljno prekoračenje koje uzrokuje bespotrebnu patnju s druge strane.

Kao ideja, liberalizam ovisi o pretpostavljenom povjerenju u svijet i dostojanstvo pojedinaca. Ovisi o, čak i hinjenom, osjećaju nevinosti prema svijetu, gdje drugi nije predmet sumnje. Rijetko može preživjeti klimu straha. Najvažniji ishod 11. rujna bio je učvršćivanje terorizma kao apstraktne i sveprožimajuće ideje u našoj mašti. Pokazalo se da čak i vrlo male skupine, pod pravim uvjetima, mogu proizvesti spektakularne efekte. To je stvorilo sklonost vjerovati da bilo koja lokacija ili osoba može biti meta, ili da prijetnja vreba na najnevjerojatnijim mjestima. Istina je da je Zapad nesavjesno pretjerao. Ali upravo to je psihološka alkemija koju terorizam proizvodi. Država je politički prokleta ako se smatra da ne poduzima sve mjere da spriječi novi napad. To što se nije ponovio napad takvih razmjera u SAD-u moglo bi se pripisati barem nekakvom uspjehu. Ali došlo je sa cijenom. Mnoge mjere korištene u ratu protiv terorizma oslabile su liberalizam. Prekomjerni doseg zapadnih sila također daje pomoć samim neprijateljima protiv kojih se pokušava boriti.

Ali ako su se počinitelji 11. rujna željeli osvetiti Zapadu, htjeli su i rekonfigurirati islam. To je stvorilo drugu krizu. U svojoj semiotici, 11. rujna je bio moderan događaj. Ne samo da je koristio modernu tehnologiju, koristio je i modernu komunikacijsku strategiju: Stvorite spektakularan događaj kako biste uspostavili novu normu i privukli više regruta za cilj. Također je htjela destabilizirati sve oblike vlasti na Bliskom istoku. Al Qaeda i odgovor na nju također su označili smrtonosni čavao raznih vrsta arapskog nacionalizma. Ovi trendovi su prethodili 9/11. Ali 11. rujna je ubrzao krizu vlasti od Egipta do Afganistana i šire.

Nove skupine poput ISIS-a koje su se podigle na tragu Al Qaide produbile su krizu autoriteta unutar islama, zamijenivši stari konzervativizam novim i represivnijim radikalizmom. Ali oni su također produbili već započetu krizu autoriteta oblika nacionalne države u zapadnoj Aziji. Da je Zapad imao interes i pretjerao u svojoj strategiji, isto bi se moglo reći i za države na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Jedan od aspekata rata protiv terorizma o kojima se manje govori jest koliko su se te države bojale destabilizirajućih učinaka transnacionalnih skupina poput Al Qaide i ISIS-a koji bi zauzvrat mogli ugroziti njihov legitimitet. Ironija svega ovoga je, naravno, da se Zapad morao udružiti s represivnim režimima, od Saudijske Arabije do Egipta; služili su jedni drugima interesima. Ali, ironično, to je Zapad učinilo saveznikom same represije koja je iznjedrila vjerski radikalizam. Ako je namjera napadača bila izazvati paroksizam samouništenja na Zapadu, jednako je tako bila i uvođenje represivnog, bratoubilačkog i apokaliptičkog nasilja među muslimanskim istovjernicima. Jemen, Afganistan i Irak bili su samo tri od ovih ratišta.

Mišljenje| C. Raja Mohan piše: Dva desetljeća nakon 11. rujna, nacionalna država ostaje čvrsta

Dakle, na neki način, posljedice 11. rujna nisu postale rat između islama i Zapada, već države svih vrsta i radikalne islamske skupine čija je knjiga oblikovana nakon 11. rujna. Indija je, unatoč tome što je bila glavna meta, relativno dobro prebrodila oluju, jer je demokracija bila sigurnosni ventil i cijepljenje protiv iskušenja apokaliptičnih terorizma. Njegov najveći izazov došao je iz potpore prekograničnom nasilju u Pakistanu. Zemlje poput Pakistana spektakularno su odigrale obje strane argumenta, pozicionirajući se kao nezamjenjivi saveznici Zapada, dajući sve od sebe da stvore okruženje pogodno za terorizam.

U jednom smislu, blizanačke krize koje je pokrenuo 11. rujna, kriza liberalne državne vlasti i kriza vlasti od Saudijske Arabije do Afganistana, još uvijek su s nama. Biden želi misliti da bi povlačenje SAD-a iz Afganistana moglo pomoći u ublažavanju prve krize. No, pobjeda talibana na 20. obljetnici 11. rujna vjerojatno će politički pogoršati obje krize. To će produbiti natjecanje oko autoriteta u brojnim državama i ohrabriti fundamentaliste. Kritičari liberalizma uhvatit će se njegove prividne nesposobnosti da potisne talibane. Domaće podjele unutar demokracija vjerojatno će otežati koherentan odgovor. Iako se sve etablirane države boje destabilizirajućih učinaka transnacionalnog terorizma, također će biti u iskušenju da pecaju u nemirnim vodama i da se prvo osiguraju. Stoga je koherentan međunarodni odgovor također malo vjerojatan. Dvadeset godina i stotine tisuća života kasnije, vratili smo se tamo gdje smo počeli: u zagrljaju straha koji još uvijek ne znamo politički riješiti.

Ova se kolumna prvi put pojavila u tiskanom izdanju 11. rujna 2021. pod naslovom ‘Dva druga tornja koja su pala’. Pisac je suradnik urednika, The Indian Express.