Gdje su u Indiji visokoproduktivni i kvalitetniji poslovi?

Mahesh Vyas piše: Rastuća nezaposlenost tek treba dobiti pozornost koju zaslužuje od vlade.

Danas se čini da je stopa nezaposlenosti od 7-8 posto norma i čini se da takve razine nisu bitne. Stopa nezaposlenosti nije input u kreiranju politike.

Stopa nezaposlenosti u Indiji u kolovozu iznosila je 8,3 posto. To je bilo više od 7 posto zabilježenih u srpnju. No, bilo je bolje od 9,2 posto u lipnju i 11,8 posto u svibnju 2021. Bez obzira na varijacije iz mjeseca u mjesec, sve su to vrlo visoke stope nezaposlenosti.

U svibnju 2019., kada je nakon dugog otpora vlada konačno objavila rezultate Periodične ankete o radnoj snazi ​​(PLFS), većina se prijepora odnosila na povijesno visoku stopu nezaposlenosti od 6,1 posto u razdoblju od 2017. do 2018. (od srpnja do lipnja). Bio je na vrhuncu od 45 godina. Indija je do tada navikla bilježiti stopu nezaposlenosti od oko 3 posto. Danas se čini da je stopa nezaposlenosti od 7-8 posto norma i čini se da takve razine nisu bitne. Stopa nezaposlenosti nije input u kreiranju politike.

Visoka i rastuća stopa nezaposlenosti očito nije moćno političko oruđe u Indiji. Između inflacije i nezaposlenosti, dva ekonomska pokazatelja teoretski spojena Phillipsovom krivuljom, inflacija je ta koja ima političku moć.

Inflacija boli gotovo cijelo stanovništvo. Jednako važno, visoke stope inflacije mogu uznemiriti financijska tržišta koja zauzvrat vrše pritisak na regulatore da inflaciju drže pod kontrolom. Stopa nezaposlenosti nema takvu izbornu jedinicu.

Nezaposlenost izravno utječe samo na nezaposlene, koji ne računaju puno. Stopa nezaposlenosti od 7 posto utječe na manje od 3 posto stanovništva. Što je još gore, društvo nezaposlenost doživljava kao individualni nedostatak, a ne kao rezultat makroekonomske slabosti. Žrtva trpi sramotu, a ne sustav. Nezaposleni se smatraju neadekvatno obrazovanim, nezgrapnim ili nepametnim. Implicitno u ovom razmišljanju je pogrešno uvjerenje da bi, ako bi ti ljudi radili više i bili oštriji, svi oni mogli naći posao.

Dok nezaposlenost ne može biti političko oruđe, zapošljavanje može biti jedno, a taj se potencijal očituje u obliku zahtjeva za rezervacijom radnih mjesta. Nedostatak mogućnosti zapošljavanja, naravno, daje snagu rezervama kao političkom oruđu. Nedostatak odgovarajućih radnih mjesta ekonomski je problem koji zaslužuje više analitičke i političke pažnje od političke pažnje koju dobiva u Indiji.

Stopa nezaposlenosti nije najvažniji pokazatelj tržišta rada za zemlju poput Indije. Stopa nezaposlenosti je mjera nesposobnosti gospodarstva da osigura posao samo onima koji traže posao. No, u Indiji ljudi vrlo često ne traže posao u uvjerenju da ih nema. Tehnički, to se pokazuje kao niska stopa sudjelovanja radne snage (LFPR). Indijski LFPR je na oko 40 posto, dok je globalna stopa blizu 60 posto. Važno je da se ovo uvjerenje u uzaludnost traženja posla prevlada eksplozivnim stvaranjem novih kvalitetnih formalnih poslova. Kvalitetnih formalnih poslova je tako malo da ništa osim eksplozivnog rasta njihovog broja neće pomoći u prevladavanju trenutne nedostatke.

U zemlji s više od milijardu odraslih osoba postoji manje od 80 milijuna plaćenih poslova. Gdje bi preostalih 920 milijuna otišlo da se zaposli? Više od polovice odlučuje da ne traži nikakav posao. Preostali su samozaposleni kao poljoprivrednici, nadničari i poduzetnici svih vrsta. Za poljoprivrednika, nadničara ili malog poduzetnika, status nezaposlenosti ili odluke da ne traže posao je dinamičan, pa čak i nejasan. Kada radna mjesta počnu oskudjevati, ostaje li radnica na dnevnicu nezaposlena ili ispada iz radne snage? Ovo je stanje uma koje je zbrka nade, truda i muke. Gledano iz objektiva ovog često zamagljenog statusa, tumačenje stope nezaposlenosti je izazovno.

Zaposlenje može biti stvarno ako njegovo značenje ne svedemo na smiješno opuštenu definiciju kao što to čini službeni sustav. Zaposlenim se proglašava ako ste se u nekom od posljednjih sedam dana bavili nekom gospodarskom djelatnošću samo jedan sat.

Koristan pokazatelj tržišta rada za zemlju poput Indije je stopa zaposlenosti. Ovo mjeri udio stanovništva starijeg od 14 godina koje je zaposleno. Koristimo CMIE-ovu definiciju zapošljavanja koja zahtijeva da osoba bude zaposlena veći dio dana da bi se kvalificirala.

Rekord Indije u zapošljavanju svojih ljudi bio je užasno loš. U 2016-17. zaposleno je samo 42,8 posto radno sposobnog stanovništva. To je palo na 41,7 posto u 2017-18 i dalje na 40,2 posto u 2018-19, a zatim na 39,5 posto u 2019-20. U godini pandemije pao je na 36,5 posto. Nije se oporavila od ove niske razine u prvih pet mjeseci 2021-22.

Broj zaposlenih bio je 408,9 milijuna u 2019-20. U kolovozu 2021. zaposlenost je bila znatno niža na 397,8 milijuna. Indija i dalje pruža 9,2 milijuna radnih mjesta manje nego što je bila prije pandemije. I, zaposlenost i dalje pada. Pao je za gotovo 2 milijuna s 399,7 milijuna u srpnju 2021. U tijeku je obrnuta migracija. Ljudi se udaljavaju od tvornica kako se broj radnih mjesta u proizvodnji smanjuje, na farme koje pružaju utočište uglavnom u obliku prikrivene nezaposlenosti. U kolovozu čak ni farme nisu mogle apsorbirati višak radne snage koji se izlijevao iz tvornica i ureda. Laburisti su prešli na pružanje neobičnih usluga sektoru kućanstava i u maloprodaju, vjerojatno kao dostavljači.

Uz dužno poštovanje prema svim oblicima rada, ne može biti želja jedne nacije da odmakne ljude od visokoproduktivnih, kvalitetnijih poslova u proizvodnji na niskoproduktivne poslove u poljoprivredi ili kao vrtlari ili zaštitari u sektoru kućanstva. Prilike za zapošljavanje moraju se proširiti u područjima u kojima je radna snaga raspoređena kako bi se osigurala veća produktivnost poduzeća i veći povrat rada. Ovo nije smjer koji vidimo.

Veliki dio rješenja ovog nedostatka adekvatnih radnih mjesta je u povećanju ulaganja. Da bi se to postiglo, investicijska klima mora biti povoljna za poslovanje, a vladine intervencije moraju se udaljiti od potpore ponude na poticanje potražnje.

Ova se kolumna prvi put pojavila u tiskanom izdanju 18. rujna 2021. pod naslovom ‘Posao za obaviti’. Pisac je generalni direktor i izvršni direktor Centra za praćenje indijske ekonomije.