Zašto neke od dr. Seussa treba 'otkazati'

• Kategorija: Mišljenje

Ono što je iznenađujuće je kako ljudi odlučuju braniti zabludu autorovog naslijeđa, a zgodno potiskuju na marginu dilemu ne-bijelog djeteta, čiji su osjećaj i percepcija sebe možda pretrpjeli udarac kad su se suočili s rasističkim karikaturama.

Kontroverze u vezi s rasističkim slikama dr. Seussa traju već godinama. (Christopher Dolan/The Times-Tribune preko AP-a)

Napisao Shreya Singh

Otkazivanje šest knjiga dr. Seussa bilo je tema vijesti Indian Expressa (5. ožujka), kao i uvodnika („Otkaži to“, IE, 6. ožujka). Oba djela kritizirala su taj potez, nazvavši ga činom preuzetne prethodne provjere i dezinfekcije. Međutim, problem je dublje od same cenzure.

Književnost nam služi kao bijeg od monotonih života. Ovaj bijeg ima tendenciju da ostavi trajan otisak. To je osobito istinito u slučaju djece koja mogu – kao rezultat onoga što čitaju – upijati trajne predrasude. U tom svjetlu, kada preispitamo knjige dr. Seussa, postaje očigledan uvredljiv, omalovažavajući i štetni tretman većine nebijelih rasa – na primjer, rasističke karikature dvojice Afrikanaca u travnatim suknjama ili azijskog dječaka sa štapićem za jelo i stožasti šešir.

Književni entuzijasti diljem svijeta branili su namjeru dr. Seussa stavljajući njega i njegova djela u svoje vrijeme i mjesto - razdoblje goleme socio-kulturne gužve. Nakon toga, prenijeli su odgovornost na roditelje i učitelje da djecu odvrate od uskogrudnih percepcija ljudi oko nas, čiji su komadići rasuti po njegovim djelima.

No, brzi pregled trenutne društveno-političke klime trebao bi biti dovoljan. Živimo u podijeljenom svijetu gdje se većina vođa bira na vlast na temelju svojih rasističkih, etnocentrističkih i većinskih ideologija i politika. Ako knjige dr. Seussa odražavaju njegovo vrijeme, njihovo otkazivanje je uvjet našeg vremena.

Što se tiče stavljanja tereta na roditelje i učitelje, odrasli mogu biti vješti u razlikovanju kreativnosti od okrutnosti, ali je otvoreno pitanje koliko će to učinkovito moći prenijeti djeci. Štoviše, bi li se roditelji i učitelji uopće trudili ispravljati takve predrasude i stereotipe? Konačno, prebacivanjem odgovornosti na roditelje i učitelje, u određenoj mjeri oslobađamo autora njegovog poštenog udjela krivnje.

Važno je vidjeti odakle proizlaze pojmovi kao što su kultura poništavanja i slični narativi. Većina onih koji su bijesni zbog ove odluke su bijeli konzervativci poput Bena Shapira, koji je tvitao: Sada imamo knjigu o zakladama koja spaljuje autore kojima su posvećeni. Bravo svima. Za ovaj dio bezumnih privilegiranih bijelaca, knjige poput knjige dr. Seuss-a If I Ran the Zoo služe kao sredstvo za održavanje i očuvanje odvratnog i šovinističkog američkog načina života koji izjednačava ljudsku vrijednost s njihovim rasnim značajkama.

Ono što je iznenađujuće je kako ljudi odlučuju braniti naslijeđe zabludjelog autora (što čak nije ni srž spora), dok zgodno potiskuju na marginu dilemu ne-bijelog djeteta, čiji su osjećaj i percepcija sebe možda pretrpjeli udarac kad se suoči s karikaturama dr. Seussa. Tamo gdje treba pohvaliti i hvaliti književnu izvrsnost dr. Seussa, mora se ugušiti i šteta koju su oni nanijeli.

Pisac je student St Xavier’s Collegea, Mumbai